Maja Klarić je putopjesnikinja koja nas je upoznala sa putopisnom poezijom, a sad ćemo se upoznati sa Majom. Kako je počela pisati putopisnu poeziju, što je radila u Brazilu, kako se pripremala za pješačenje puta Camino de Santiago i još svašta slijedi u intervjuu s Majom.

Tko je Maja?

Maja: Rođena sam prije 27 godina u Šibeniku. Ljeti živim u Istri, zimi u Dalmaciji. Završila sam Engleski jezik i književnost i Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Hobije stalno mijenjam – bavila sam se plivanjem, društvenim aktivizmom… No, oni koji me oduvijek privlače, a koji gotovo da i nisu hobiji već svojevrstan unutarnji poziv, svakako su pisanje i putovanja.

Kada i zašto si krenula u svijet putovanja? Prvo putovanje?

Maja: Prvim pravim putovanjem smatram petodnevni boravak u Rimu kad sam sa sestrom otišla na Jovanottijev koncert. Bilo je to prije više od sedam godina… Tada smo se obje zaljubile u putovanja, shvativši da je oko nas toliko zanimljivih mjesta koje treba vidjeti vlastitim očima, kušati, pomirisati, doživjeti, toliko različitih kultura, krajolika… Otada smo obje počele strastveno učiti strane jezike koji će nam olakšati ta istraživanja te putovati kad god bismo stigle.

Koje zemlje si do sada prošla? Koje bi zemlje voljela posjetiti?

Maja: Obišla sam većinu europskih zemalja,  Tursku, Maroko, Brazil… Voljela bih posjetiti sve ostale!

Od svih zemalja koje si posjetila koje su ti najviše ostale pri srcu, možda najljepše, a u koje se ne bi vratila?

Maja: Svako putovanje značajno je i lijepo na svoj način. Maroko mi je prirastao srcu jer sam skoro mjesec dana živjela na selu s autohtonom marokanskom obitelji, upoznala njihov način života i naučila nešto arapskog. Brazil neću nikada zaboraviti jer je to prvi rezidencijalni boravak za pisce kojim sam nagrađena i jer sam se mogla u potpunosti prepustiti poeziji, onoj koju sam pisala, ali i poeziji življenja. U Rim sam se nedavno vratila po peti put jer mi je iz mnogih razloga drag. Ne mogu reći da postoji zemlja u koju se baš nikada ne bih vratila, ali mislim da ću neko vrijeme izbjegavati zapadnoeuropske zemlje jer postaju uistinu preskupe, preurbane, stresne, ukalupljene.

Odakle novac i vrijeme za putovanje?

Maja: Vremena se uvijek nađe ako to uistinu želimo, pogotovo ako sagledamo koliko vremena trošimo na nevažne stvari kao što je gledanje televizije ili klasično ljenčarenje. S obzirom na to da nikad nisam dobila na lutriji, novac je došao odakle jedino i može doći –napornim radom, preko desetaka različitih poslova koje sam radila već kao studentica, a koje i sada radim, često i nekoliko njih odjednom. Kad si postavim cilj, a to je obično neko putovanje, onda upregnem sve svoje sile da ga i ostvarim.

S kime voliš putovati?

Maja: Sa sestrom, s dečkom, s dobrim prijateljima… Ovisi o putovanju.

Propješačila si put Camino de Santiago, kako si se odlučila na taj korak?

Maja: Camino de Santiago dugo je provirivao iz raznih kutaka i mamio me, čitala sam i slušala o njemu i oduvijek me privlačila ta stoljećima stara hodočasnička ruta. Prikladno njegovoj priči i značaju, odlučila sam odlaskom na Camino obilježiti jednu prekretnicu u mom životu. Nakon što sam diplomirala, u jesen 2010. krenula sam na taj put kako bih razdvojila ta dva dijela mog života, fakultet koji je netom završio, i novo razdoblje o kojem je tek trebalo promisliti.

Koliko dugo ste hodali? Jesi li se fizički pripremala prije puta?

Maja: Hodali smo preko mjesec dana, oko 35 dana, uz koji dan pauze u većim gradovima poput Pamplone i Leona, te prešli oko 880km, od seoceta Saint Jean Pied du Port na samom jugu Francuske pa sve do atlantske obale u španjolskoj pokrajini Galiciji. Nisam se gotovo ništa fizički pripremala, pišući diplomski rad i učeći za završne ispite nije mi ostalo mnogo vremena te sam se više usredotočila na psihičke umjesto fizičkih priprema. Naposljetku to nije niti stvaralo problem jer hodač ionako stječe kondiciju u hodu, iz kilometra u kilometar.

Jel bilo kriznih trenutaka kada si željela odustati?

Maja: Naravno, bilo je trenutaka krize, kad nas je boljelo čitavo tijelo, pred kraj puta kad su počele kiše, kad su izbijali žuljevi…. No, odustajanje od puta nikad nije bilo opcija. Camino de Santiago je prelijep da samo tako odustaneš, pogotovo nakon svega što smo prošli da bi došli do tamo.

Što si sve nosila od stvari?

Maja: Doslovno samo najosnovnije stvari – higijenu, odjeću za hodanje, za spavanje… Kada prelaziš 20 do 25 km dnevno s ruksakom na leđima svaka suvišna stvar dvostruko ti je teža na ramenima i jedva čekaš da je se riješiš.

Što bi savjetovala ljudima koji razmišljaju na takav poduhvat?

Maja: Ako razmišljaju o Caminu, ako imaju imalo želje da se upuste u tu avanturu, neka svakako to učine. Čak i ako nisu fizički posve spremni, ako misle da neće moći, samo neka krenu. Camino je vrijedan svakog žulja, svake minute uložene u pripreme, svake kune uložene u put. Nema osobe kojoj ga ne bih preporučila, makar kratku dionicu…

Kako si krenula u svijet pisanja poezije? Što te potaknulo?

Maja: Svijet poezije čini mi se jedinim svijetom kojem mogu i želim pripadati, vidjeti svijet očima pjesnika, bilo da se radi o nevjerojatnim ili svakodnevnim stvarima, promatrati ih uvijek kao nove, kao temu za neki novi tekst, za novu pjesmu. Oduvijek sam pisala, isprva dječje i tinejdžerske gluposti, sada već suvislije. Ništa me nije posebno potaknulo, pisanje je jednostavno oduvijek bilo u meni. Potiču me male stvari svakodnevno…

Nedavno si izdala zbirku putopisne poezije Život u ruksaku reci nam nešto o tome! 

Maja: Zbirka „Život u ruksaku“ nije napisana u jednom dahu, nastajala je godinama, gotovo pet, šest godina, otkako su krenula prva ozbiljnija putovanja. Podijeljena je u nekoliko ciklusa: započinje s pjesmama o polascima, kolodvorima, rastajanjima s obitelji, zatim kreću ciklusi o stvarnim ili zamišljenim putovanjima, po Europi, po Aziji, pjesme o putovanjima kroz ljude koji nas okružuju jer je i stvaranje prijateljstava svojevrstan način putovanja, da bi na kraju završila s poezijom o povratku, rastajanju sa suputnicima, lekcijama koje smo naučili na putu. Prema tome, i sama zbirka gledana u cjelini svojevrsno je putovanje, nakon što je zatvori čitatelj bi se trebao osjećati kao da je i sam negdje otputovao, lutao i naposljetku se vratio doma, a da se nije ni pomaknuo iz naslonjača. Nadam se da sam u tome uspjela….

Gdje možemo kupiti Život u ruksaku? 

Maja: Zbirka se može kupiti u mnogim knjižarama – Ljevak, AGM… Moglo ju se naći i na Interliberu gdje je održana prva hrvatska promocija. Moći će se kupiti i na predstojećim promocijama – do kraja godine obići ću gradove oko Zagreba, Bjelovar, Karlovac, zatim kreću promocije po Istri, u Grožnjanu, Umagu, Bujama… Početkom iduće godine krećem na turneju po Dalmaciji, za siječanj su dogovoreni Split i rodni Šibenik… No, zbirka se najlakše i najjeftinije može nabaviti slanjem poruke preko Facebook stranice Fotopoetika na kojoj sestra i ja izlažemo svoje radove.

 Možemo li očekivati slične publikacije?

Maja: Naravno. U pripremi je zbirka poezije koju sam napisala tijekom boravka u Brazilu, „Quinta Pitanga“, koja izlazi iduće godine, a čiji će dio biti objavljen u predstojećem broju časopisa „Poezija“. Osim toga, i „Vrijeme badema“, poetski putopis s Camina, dovršen je već neko vrijeme i samo čeka da potegnem zadnje poteze…

Dobila si i mnoge nagrade, koje su to?

Maja: Priznanja su započela 2008. godine kad sam nagrađena na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino u Trstu i kad sam shvatila da je s poezijom itekako moguće putovati. Uslijedio je međunarodni natječaj za kratku priču Sea of Words u Barceloni, književni natječaj Ulaznica  u Zrenjaninu u Srbjii, 2010. godine i ove, pohvala na natječaju Drago Gervais za putopis Vrijeme badema u Rijeci te dosad najveći uspjeh u tom smislu stipendija za dvomjesečni rezidencijalni boravak u Brazilu.

Dobila si i UNESCO stipendiju za boravak u Brazilu, reci nam nešto o tome?

Maja: UNESCO /Aschberg stipendija dodjeljuje se svake godine nekolicini nadarenih umjetnika iz područja vizualnih umjetnosti, glazbe i kreativnog pisanja. Početkom 2012. na temelju životopisa, bibliografije i projekta kojeg sam napisala odrabrana sam da provedem dva mjeseca na otoku Itaparica nasuprot Salvadora. Rezidencijalni boravci za umjetnike ponekad traže novčanu subvenciju, ali ova je pokrivala sve troškove puta i smještaja. Živjeli smo na velikom imanju, svatko je imao svoj apartman i studio za rad te zajedničke prostorije poput kuhinje i dnevnog boravka u kojima smo se družili. Imanje je imalo svoju vlastitu plažu s pogledom na Salvador s jedne i susjedni otok s druge strane. Ambijent je bio uistinu savršen, gotovo nestvaran. Osim mene, tamo su živjeli i Mustafa Kia, mladi filmaš iz Afganistana, Kitso Lynn Lelliot, filmašica iz Bocvane te četvero mladih koreanskih plesača. Prvih mjesec dana svi smo bili pomalo zatečeni ljepotom tog mjesta, neobičnom kulturom posve drukčijom od onih iz kojih smo dolazili, čudesnim Brazilom koji uistinu jest onakav kakvim ga zamišljamo – zemlja sambe i beskonačno dugih pješčanih plaža. Tako da smo prvih mjesec dana samo upijali dojmove, istraživali, učili sambu i capoeiru, a onda smo drugi mjesec proveli radeći svatko na svom projektu – Mustafa i Kitso su snimali filmove, ja sam pisala poeziju, koreanci su pripremali plesnu predstavu…

Kakav je Brazil, ljudi? Kako ti se dopalo tamo?

Maja: Ovakav posjet Brazilu, stipendija koja mi je pružila sve što sam mogla poželjeti, dručkiji je od uobičajenog načina posjeta nekoj zemlji. On ostaje obilježen tim imanjem na kojem smo živjeli, kolegama umjetnicima koje sam upoznala i s kojima sam se sprijateljila, te prije svega poezijom, koja me tamo dovela i koja je prožimala sve.

Nasreću, imali smo itekako dovoljno vremena  za istraživanje okolnih gradova i sela te općenito Bahije, savezne države u kojoj se Salvador nalazi. Stekla sam dojam da je Brazil, nažalost, podijeljen na veoma bogato i veoma siromašno stanovništvo, nema mnogo srednje klase za koju bi se moglo reći da živi lagodno u zlatnoj sredini. No, usprkos tomu, još uvijek sve vrvi glazbom, senzualnim plesnim pokretima, predivnim prirodnim bogatstvima, florom i faunom koja fascinira samim time što je po svemu drugačija od naše.

Sa sestrom si pokrenula i FB stranicu Fotopoetika: Majina i Dijina virtualna butiga, što je to?

Maja: 2008. godine sestra i ja sudjelovali smo na Festivalu Pop književnosti „Kliker“ u Studentskom centru u Zagrebu. Zadatak je bio predstaviti književnost putem bilo kojeg drugog medija osim knjige. Tako su nastale poetske razglednice, „obične“ razglednice koje su na prednjoj strani imale Dijaninu fotografiju, najčešće neki motiv s putovanja, a na poleđini je bilo ispisano nekoliko mojih stihova koji su služili kao njen naslov. Publici se to veoma svidjelo pa smo ih počele redovno izrađivati. Uslijedili su poetski posteri, bedževi, oznake za knjige… Otada do danas nebrojeno smo puta nastupale po Hrvatskoj i inozemstvu. Fotopoetika bi se najčešće predstavljala tako da bismo organizirale multimedijalnu večer u kojoj bi Dijana otvorila izložbu fotografija s nekog putovanja, a ja čitala poeziju koja je nastala na istom tom putovanju. Na istu temu bismo izradili i poetske razglednice, postere i sl. Jedne je godine Fotopoetika imala i štand na rivi u Primoštenu. Trenutno djeluje preko Facebook stranice dok se opet ne otisnemo na cestu.

Kakvi su ti planovi za dalje? Neko putovanje uskoro?

Maja: Što se putovanja tiče, stvarno ne znam. Mislim da će mi samo jednog dana sinuti gdje bih iduće mogla otići i onda ću krenuti. Trenutno se želim usredotočiti na radove koje sam započela a koje želim dovršiti, „Vrijeme badema“, „Quinta Pitanga“…  da ne bih otišla na još jedno putovanje i nagomilala previše novog materijala! Budući da mi je nedavno objavljena zbirka poezije, trenutno sam usredotočena na to da putujem okolo s njom i promoviram je. Nema smisla da je se baci na police knjižara i zaboravi. Ipak je to putopisna poezija i ona ovim objavljivanjem ne staje, upravo suprotno, kreće na novo, sasvim drugačije putovanje.